Ajnur Imamović
Rekreacijsko ronjenje ili sportsko ronjenje je oblik ronjenja sa svrhom zabave i odmora u kojem se koristi oprema . To  je  boravak pod vodom uz zadržavanje daha ili uz pomoć uređaja koji omogućuju disanje.
Zašto baš ronjenje?
Od svoje četvrte godine uključen sam u život ronjenja. Moj tetak je profesionalni ronilac. Osnovao je udruženje “Eko- ronilačka grupa invalida” Lukavac prije 13 godina. Ja sam najmlađi član ovog udruženja još uvijek.

Zajedno sa tetkom polako sam učio osnovna pravila ronjenja. Veoma je zabavno biti pod vodom .
Kada sam naučio  roniti, počeo sam i fotografisati pod vodom .Prvo sam vježbao  na običnom fotoaparatu , na bazenima, jezeru i moru. Kada sam  se usavršio počeo sam se i takmičiti na Međunarodnom takmičenju u podvodnoj fotografiji  BiH . Svake godine se na jezeru Šićki kop održava   takmičenje u podvodnoj fotografiji. Na početku nisam baš osvajao zapažena mjesta ali sam učesvovao kao najmlađi učesnik takmičenja.

Kao član udručenja ronilačke grupe, često sam se odazivao na eko-acije čišćenja obale jezera Modrac.

Prošle godine 2024. osvojio sam prvo mjesto u podvodnoj fotografiji u kategoriji kreativa i 5 mjesto u kategoriji ambijent .

uKao vrlo mali sa 4, godine poćeo sam se baviti gimnastikom . Bio sam član Gimnastičkog kluba Tuzla. Gimnastikom sam se bavio tri godine. Nakon toga sam kratko trenirao fidbalom.

uLjubav prema lopti me je odvela do Rukometnog kluba u Lukavacu te sam u 4. razredu se aktivno počeo baviti rukometom.

uRukomet je timski sport u kojem su važne mnoge sposobnosti i vještine a prije svega osjećaj za tismsku igru , snaga i izdržljivost, okretnost i spretnost. U svemu tome  su mi  pomogli treninzi  gimnastike, kao temeljnog sporta za sve sve sportske discipline. 

uLjubav prema lopti me je odvela do Rukometnog kluba u Lukavacu te sam u 4. razredu se aktivno počeo baviti rukometom.

Rukomet je timski sport u kojem su važne mnoge sposobnosti i vještine a prije svega osjećaj za tismsku igru , snaga i izdržljivost, okretnost i spretnost. U svemu tome  su mi  pomogli treninzi  gimnastike, kao temeljnog sporta za sve sve sportske discipline. 
Želja mi je da igram za Rukometnu reprezentaciju BiH i da budem kao najbolji rukometaš svijeta Mathias Gidsel.

AKTIVNOSTI VIJEĆA UČENIKA U OKVIRU OBILJEŽAVANJA MJESECA BORBE PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA

 

 

Februar 2025. godine proglašen je Mjesecom borbe protiv vršnjačkog nasilja u Tuzlanskom kantonu. Po odluci Ministarstva obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona ovaj mjesec posvećen je podizanju svijesti, te zajedničkom djelovanju učenika, nastavnika i roditelja u sprječavanju svih oblika nasilja.

Vijeće učenika naše školi je uzelo učešće u promovisanju nenasilja i širenju lijepog, pozitivnog, ljubaznog ponašanja, davanju komplimenata i postavljanju izazova u širenju dobrih djela.

Svaka riječ ili dobro djelo mogu nekome uljepšati dan. Izabrali su da budu ljubazni jer podrška i komplimenti imaju moć stvaranja ljepšeg okruženja za sve nas.                                                       Željeli su pokazati drugarima da je svaki izazov  lekcija, a svaka lekcija da je dar, te su u holu škole postavili kutiju komplimenata i kutiju izazova.

Kutija kompimenata- Kada god osjetite da vam treba motivacija ili osmijeh, iz ove kutije možete izvući kompliment namijenjen samo vama.

Kutija izazova- Izvucite izazov i saznajte koje dobro  djelo trebate učiniti.

Snaga i ljepota ovih aktivnosti je što su se članovi Vijeća učenika aktivno uključili u edukaciju i vršnjačku pomoć.

Željeli su da svaki osmijeh koji podijele bude iskra koja će zapaliti iskru dobra u našoj školi.

Održane su radionice u odjeljenjima 9a, 8b i 1a.

Zovem se Vedad Naimkadić, rođen sam u Tuzli, 2012. godine.

Idem u OŠ „Lukavac Mjesto“ Lukavac u 7. razred. Odličan sam učenik.
Član sam hora, orkestara, mladih tehničara. Bavim se sportom, treniram karate i odbojku. Volim folklor i član
sam KUD „Rudar“ Lukavac Mjesto. Moja najveća ljubav je gluma i u Pozorištu mladih Tuzla sam od svoje šeste godine. Tu ne učim samo kako da glumim, kako da ostvarim neku ulogu na sceni, već su me naučili o nekim bitnim stvarima u životu. Glumio samu u šest pozorišnih predstava do sada i to su:Pepeljuga, Crvenkapica, Pinokio, Hoću kući, Pipi Duga Čarapa i Carevo novo ruho.

Moje ime je Mahir Kasumović.

Imam 10 godina i četvrti sam razred.

Idem u OŠ „Lukavac Mjesto“ i odličan sam đak.

U slobodno vrijeme bavim se sportom. Treniram fudbal i karate. U karateu sam posebno uspješan što pokazuje veliki broj osvojenih medalja. Imam položen smeđe-crni pojas, a najveći uspjeh mi je odlazak na Balkansko prvenstvo u Crnu Goru 2023.godine. Nažalost nisam osvojio medalju, ali za mene je to bilo veliko iskustvo. U fudbalu sam također uspješan i imam dosta medalja.

Fudbal treniram 4 godine, a karate 5 godina.

Zovem se Imamović Irma. Osmi sam razred i odlična sam učenica. Ove godine idem na dodatnu nastavu iz biologije, fizike, islamske vjeronauke i engleskog jezika. Učestvovala sam na mnogim takmičenjima i zauzela značajna mjesta. Posebno mjesto u mome srcu zauzima sekcija klavira, tačnije orkestar naše škole. Klavir i sviranje su dio mog života već tri godine. Uzori su mi Margita Stefanović, klavijaturista grupe 80-ih “Eketarina Velika”i ruski kompozitor Čajkovski. Pored toga, pisanje poezije je moja istinska strast već godinu dana. Inspirišu me Đorđe Balašević i Mirjam. O tome nisam govorila, sve do neki dan, kada smo imali sastanke vijeća učenika na kojem sam se predstavila. Svojim strastima trudim se promijeniti svijet i širiti ljubav.

Ovo je moj posljednji crtež, a ja sam Edita Nuhanović Odlična sam učenica sam 9. razreda Osnovne škole“ Lukavac Mjesto“.  Idem na atletiku i likovnu sekciju. Od malih nogu volim crtati. Moji radovi su puni boje i mašte. Najčešće crtam portrete i prirodu. Uz cranje izrađujem i ručne radove.  To nije  lagano kao što većina ljudi misli, jer za taj hobi treba imati  i talenta. Osim crtanja i izrade ručnih radova volim i odbojku. Ljeti često vrijeme provodim napolju igrajući odbojku. Odbojku volim radi druženja i upoznavanja novih osoba. Pored toga ostatak svog slobodnog vremena  provodim sa svojom porodicom i prijateljima. Oni mi također daju veliku inspiraciju za moj hobi. Sa njima stvaram uspomene koje su mi veoma drage srcu.

Ja se zovem Emina Kovačević i imam trinaest godina. Treniram odbojku oko pet godina i evo kako je to počelo. Kao mala voljela sam fudbal. Gledala sam fudbalske utakmice, oduvijek sam imala ljubav prema tom sportu. Moj san je bio da treniram fudbal, ali u Lukavcu nema ženskih fudbalskih klubova a da me otac vodi u Tuzlu nije bilo moguće. Oduvijek sam htjela igrati u „Slobodi“, ali moje snove nije bilo moguće ostvariti. Pošto nisam mogla da treniram fudbal prešla sam na odbojku. To se desilo  slučajno. Ja i moj otac otišli smo u dvoranu i sjeli na tribine. Sa terena zovnula me trenerica Jaca, meni veoma bitna i posebna osoba. Zovnula me da im se pridružim. Tako od tog slučajnog i neplaniranog treninga do sportiste godine. Zahvalna sam svom ocu koji je bio uz mene i u najtežim trenutcima koji me tjerao da treniram kondicionalno jer tehnika se lako može savladati ali ako nemamo kondiciju, džaba nam tehnika. Išla sam svugdje, obišla pola Srbije i cijelu Bosnu. Nekad izgubim a nekad pobjedim. Kada izgubim, razmišljam koje su mi greške, gdje trebam obratiti pažnju. Trebate naći nešto što vas motiviše, npr. mene prije utakmice motiviše muzika, nekako me razbudi i popravi mi raspoloženje. Ali najbitnije je da u životu imate cilj. Trebamo samo raditi i truditi se, imati motivacije, biti uporni ako to imamo sve ostalo će doći samo. Mene je ova plaketa motivisala da još više radim i da se još više trudim. Da ne zaboravim još jednu stvar; mnogi ljudi su mi govorili da od odbojke neću puno zaraditi i da su male šanse da uspijem, da sam te ljude slušala ne bih dogurala daleklo. Ja radim ono što volim i što mene usrećuje. Najbitnije je da radimo ono što volimo i da se trudimo u tome. Ja još nisam neki igrač ali za koju godinu se nadam da ću postati jer sam osoba koja kad nešto zacrta, tako će biti. I volim što sam kako da kažem, nedokazna i tvrdoglava jer u nekim situacijama to je čak i dobro. Ja ću svoje ciljeve ostvariti. Nadam se da ćete i vi vaše.